peekaboo

vat hev ju bin ap tu?

Motaju mi se neke stvari po glavi ovih dana. Neka sjećanja na koja sam zaboravila. Npr, gdje im se vješa kaput u hodniku. I tako.
Dugo nisam hodala gradom u onom polusnenom stanju. Možda je do toga.
Možda sam pametnija. :)
Jer sigurno je da je to bila rizična veza, i kao takva je završila, a ja nisam bila spremna ni za što od toga. Kao na primjer, kad sam mu skuhala čaj u lipnju i bacala ispuhanu loptu psu koji nas je nadglasavao lajanjem. Bio je sretan kad je otišao iz mojeg stana.
Zima je bila dobra, dou.
Baš je bila dobra zima.

mač!

Danas smo se Ljubav i ja posvadili oko neke nebitne definicije. Onda je došla na red, dakako, i Osoba iz prethodna dva posta. Rekla sam mu sve što mislim o njoj a on se smijao u nevjerici. Rekao je da ja to dobro ne vidim i ne doživljavam.
Baš me zanima kako bih sve to trebala doživjeti. Mislim da je ovo ultimatum koji trebam postaviti našoj vezi - količina sranja koju bih trebala trpjeti od dotične osobe. Možda bi trebalo napomenuti da njihov brat tvrdi da je, ukoliko ti neka osoba crpi energiju, sasvim ok toj osobi reći da nestane iz tvog vidokruga ili joj opaliti šamar. Da ja tako nešto učinim dotičnoj osobi, dobila bih 5 uroka u roku od 5 minuta na svoju jadnu guzicu.
Nekad se osjećam kao da mi je sve ovo previše i da bih mogla sve poslati u penis i sasvim sama sjediti na nekom brdu i hraniti se bobicama.
A onda se moj muž i ja pomirimo. Rekla sam mu da ako moja sestra ne dolazi smetati, da ne bi trebala ni njegova, i da, ako misli doći, neka se izvoli ponašati.
Nije u redu da samo ja trpim, cijelo vrijeme.
Moj dragi mi još kaže da sam stalno tužna. Ja sam mislila da je to ok i normalno, i onda sam se jednom slikala sa svojim normalnim licem i shvatila da je to tužno lice.
Tako da sad opet pišem. I opet učim japanski i krećem sa kineskim.
Još uvijek u onoj tiskari, na minimalcu koji dolazi u ratama, neprijavljena, sa 25 godina, godinu nakon diplome i nakon bezbroj odbijenica.
Ali to je ok, jer ne želim raditi u struci. Završila sam fakultet koji me uopće ne zanima i nemam pojma što želim raditi u životu. Budućnost je, kako se kaže, neizvjesna. :) Još želim naučiti neke forme sa katanom.
Nije tako loše.
Nije jako dobro, ali nije tako loše.
Zdravi smo. Udove imamo. Teško dolazimo do stvari, ali i to valjda tako treba. Sve u mojem životu me konstantno uči poniznosti.
Osim kada u svoje osobno vrijeme trebam trpjeti osobe koje mi ne odgovaraju, a koje tako dramatično utječu na moju vezu.
Kad sam bila mala, bila sam toliko sramežljiva da nisam mogla reći frizerki da se na moj prekrivač koji se stavi preko osobe da kosa na nju ne pada, popela tarantula. Kad se popela do mog ramena, zbacila sam je, a frizerka je vrisnula, zgnječila je i pitala me da šta joj nisam rekla.
Nisam se puno promijenila ali moram.
I počinjem sa kineskim.
I nešto ću napravit od svog života.
Možda ne u ovoj usranoj zemlji, ali negdje. nekad.
i nadam se da mojem Dragom ne smeta što sam kronično tužna.
Ipak sam ja dijete 90-ih. Dijete DOOM Metala.
blargh

ispravak, donekle

a onda, ona može biti i jako ok kad pokaže što se krije iza svega toga.

car Trajan i njegove kozje uši

Imate li Vi, dragi čitaoče, nekoga tko Vas, kao što se popularno izrazila Bree iz Kućanica (na koje sam se dakako navukla), lupa po glavi mrtvom vjevericom svaki dan?
Ja imam. Riječ je o članu, inače savršene, obitelji mojeg, inače savršenog dečka. Riječ je o djevojci koja je na pragu punoljetnosti, ali duboko ogrezloj u pubertet. To je djevojka koja očito pati od manjka samopouzdanja koje nadomješta tako što konstantno govori o sebi da je zgodnija, pametnija i u svemu bolja od svih oko sebe. To je također djevojka koja je rasist i nacionalist, koja prosuđuje ljude po njihovom vanjskom izgledu, kojoj su vanjski izgled i novac dvije navažnije stvari na svijetu. To je djevojka koja ne prestaje pričati o tome kako netko ili nešto izgleda, zanemarujući sve ostale kvalitete čovjeka, životinje, sporta, glazbenika, naroda i rase. To je djevojka koja toliko mari za druge da se bez kompleksa, pri prvoj posjeti mojem stanu, rasteže preko cijelog kauča dok se ostalo dvoje stišće na jednoj stolici. To je djevojka koja ne želi jesti ništa osim 3 vrste jela i kojoj se, prema vlastitoj izjavi, diže želudac od svega ostalog, i čim osjeti miris navedenog ostalog, trči na zahod proizvodeći u najmanju ruku degutantne zvukove. To je djevojka koja se žali na vlastitu neimaštinu, kojoj ćete onda pokloniti odjeće, nakita i asesoara ;) da ih onda ona ne bi nikad odjenula. To je djevojka kojoj ćete iz dobre volje, između ostalog, dati kupon za uvijač trepavica (kada već toliko drži do svog jebenog izgleda da konstantno zauzima cijelo ogledalo i u beskraj hvali svaki svoj atribut), koji ona neće ni pogledati već će misliti (unatoč tome što se stalno hvali svojom premoćnom inteligencijom) da ste joj dali običan papirić, pa će ga pokidati i ostaviti na Vašem stolu.To je djevojka koja misli da je zaslužila sve na ovom svijetu i koja će nezadovoljno sjediti u svojoj sobi čekajući da je ostali razvesele, zadovolje i obogate. To je djevojka koja samu sebe slika u tipičnoj myspace pozi - napućene usne, seksi pogled. To je djevojka za koju sam ja sigurna da je u prošlom životu mojem dečku bila žena koja ga je otjerala u grob, jer je on njezina sušta suprotnost. A ipak on tvrdi, i to pripisujem njegovoj beskrajnoj dobroti, da je ona ista kao i on i da dijele iste vrline.
Ja se trudim, dragi čitatelju, trudim se biti ljubazna zbog mira u kući. Ali sve o čemu ta djevojka, koja uglavnom dolazi nepozvana jer misli da je svugdje dobrodošla, ikad priča, jest fizički izgled i superiornost rasa i naroda nad ostalim rasama i narodima. Trudim se i pokušavam sve to opravdati pubertetom. Ali najradije bih uzela tu mrtvu vjevericu i uzvratila lupanje.

nešto se dogodilo

Dobar dan.
Dok smo tako selili tiskaru u novi prostor, odnosno soptali pod tonama i tonama daščica, čiju svrhu nisam uspjela dokučiti osim bjelodane da trunu ispod tone krame za slučaj da zatrebaju, a to bi bilo nikada jer kada bi zatrebale ne bi se moglo njih, i kašljali u oblacima prašine, ispod brda krame koju je šef tamo dovukao da se skladišti, osvanula je pisaća mašina.
Predivna.
Marke Olympia. Crna i elegantna, sa malim oblim fontom.
Spremila sam je u ormar i nećkam se trebam li o tome obavijestiti šefa.
Mislim da trebam.
I još trebam kupiti trake.

(odmjeravam je i zadržavam misao)
Nisam ništa napisala sto godina a sad se otvaraju nove mogućnosti. Dok nije bilo pisaće mašine, imala sam na umu slijedeće likove: jednu mladu ženu što živi blizu polja bundeva, i zapravo to je to.
Kada nabavim traku, možda će se nešto dogoditi.
Koliku cijenu postiže ovih dana pisaća mašina na slobodnom tržištu?
koliku li cijenu postiže li pisaća mašina ovih dana na slobodnom tržištu ovih dana
i da, kada sam pisala rukom naslov na paket, zbunila sam se i mislila da više ne znam pisati slova. da li se postaje disgrafičan u 25.godini života li se da li?
vidjela sam naslove od istog pisca u knjižnici, svi završavaju na upitnik.
što je još gore, pomislim na riječ "writer" i vidim pretenciozne Amerikance u 30-ima kako puše, piju kavu iz filter aparata (?) i nervozno, ali sa dozom samosvijesti, upućuju bilo koga tko uđe u sobu da je deadline na vratima a da oni imaju writer's block i u tim romanima se uvijek radi o nervoznim mladim ljudima koji nalaze neko izvanredno otkriće i zatim se seksaju sa atraktivnim suradnicama. točka. bing!

requiem

Svake jeseni imam svoj ritual. Uz kišu, sivilo i spokoj. Uđem u autobus zamagljenih stakala i kroz lokve, čudne ljude i smućenu glavu dođem do knjižnice.
Labirint oltara i stranice, stranice, stranice šaputanja. Uranjam u mizeran dio na talijanskom jeziku i nalazim svoje dvije najdraže knjige. Milujem ih i kao melem pročitam nekoliko rečenica.
Pružam knjigu preko pulta, uz iskaznicu i mrmlj 'uzimam'.
Fotelja i žućkasto svjetlo i šum kiše, knjiga i ja, gdje nestajem ja i postajemo .
Poznajem svaku udubinu na stranici, i svaku mrlju na slovu. Srećem se sa starim poznanicima, i svake godine su sve potpuniji.
Svake slijedeće jeseni korica je sve manje prepoznatljiva a sve obljepljenija selotejpom.
Jedne godine pokušavam iznuditi od knjižničarke otkup knjige. Kaže da to nije moguće.
Danas ulazim u knjižnicu i slutim manjak. Tražim na polici - nema.
Tražim u računalu (:D) - nema.
Prilazim knjižničarki i pitam gdje je knjiga.
Ona pretražuje bazu podataka.
Kaže da je nema.
Kako nema?? pitam.
Fizički je nema, veli.
A gdje je, što ste s njom uradili? pitam
Bacili smo je u smeće
kaže
To je bila
moja
najdraža knjiga
kažem
pognute glave
i sa knedlom u grlu
i
svijet je cijeli otišao u kurac
kad knjižničari, koji sebe uzdižu na nivo Čuvara Znanja i nove polilogije u svijetu techne-logije, knjižničari,
BACAJU
KNJIGE
u smeće.

korupcija i glupa hrvatska i sve u kurac

Cijeli hype oko bloga je prestao jeste li primijetili?
Nekad kupujem časopis za mlade ok. Nije mi više ni neugodno na kiosku pred tetom. Ok je još nevin časopis za osnovnoškolce za koje još ima nade da se ne pretvore u nesposobne glupače za kakve se izdaje Cosmopolitan i Elle, na primjer. sere mi se od tona stranica seksa, mode, karijere i inih afektiranih gluposti za koje je umrlo drvo. ne znam zašto se svijest mladih žena trsi praviti da smo u civiliziranoj zemlji gdje su takve debilane normalne.
zavidim mladim ljudima jer za njih još ima nade da na primjer odu studirati u japan.
svaki dan gledam ona lica na televiziji izobličena od pohlepe i ego tripa. kradu novce ovoj bogozaboravljenoj zemlji gdje još ima kućanstava koja nemaju struje i onda krstare po jadranu. nema nade da će se ikad išta popraviti. radim posao za malo novaca, ne zna se tko pije tko plaća, pdv plaćamo dvaput, ništa se ne može i sve je veliki problem, sve je korumpirano i tako dalje. nitko neće doći pred banske dvore i baciti bombu nego se radije samoubijaju pištoljima za klanje svinja. jeste li se ikad zapitali gdje je nastala poslovica 'u se na se i poda se' . čini mi se kao da nema izlaza iz ove odvratne zemlje i kao da nikad ne možeš ostvariti svoje snove, možeš biti sretan što si živ i što imaš šta za jest.
ja isto želim biti mlada i ići studirati u japan.
meni se vjerojatno u inozemstvu ni ne priznaje diploma.
osjećam kako starim svaki dan i kako stan propada i tužna sam. dali su mi 10 dana godišnjeg i to je vjerojatno to.
nemojte misliti da pričam ono od kolijevke pa do groba znate. samo sam tužna što živim u ovoj kurčevoj državi. čekam mačka da završi školovanje pa da napokon odemo na neko normalnije mjesto.
zbilja mrzim ovu državu.
ajde pardon.
dugo nisam pisala pa mi je čudno.

terra est stella

imala sam flešbekove od pred jedanaest godina zbog cijele te stvari sa suncem, zelenim kupaćima, zlatom i slomljenim srcima općenito.
Kao pravi ptspovac, na primjer, danas sam se sjetila da je imao oči kao Ken u obliku kadica kad su nacrtane na vešmašini. I onda kako sam patila posljedično od kompleksa manje vrijednosti svih ovih godina.
Ivor mi je danas rekao da sve to zna i da je to Venera na kojoj svi padnu.
Osjećam se kao da sam sve uništila. Venera i slučajnosti i kurac sve u svemu...
Kaže da ne zna odgovor na to glavno pitanje. Čemu život općenito. Kaže da je život želja a da smo mi dijelovi bllpove svijesti isto kao što njegova svijest čini nas. ali zašto? kaže da ne zna.
Kaže i da venera nasumično gađa. Jebem li joj mater. nije pošteno nije pošteno nije pošteno
sada on spava na kauču, a ja nisam oprala suđe i vidim nešto kao uzorke perja ili dima po zraku i sve to što ide s tim.
nešto s korama drveta i krumpirom nešto.

Svaki dan tiskam netalentirano smeće i mrzim državu
neki dan je bila najveća svađa s majkom u povijesti i sad ne pričamo ali i dalje svaki dan dovodi psa ovamo jer u njezinom stanu plače
onda ima još svašta ali ono što zbilja treba je ona žućkasta nijansa koju imam kad slušam National i klimanje glavom i otić nekamo popit pivo bez pomisli na bore koje dobivam imam 25 i maloljetnog muža koji ima 2 popravna i još kad kasni plaća smo najsmiješniji treš ali volimo se i lijepo je i onda nas susjed šali tako što viče sa susjednog balkona: VILENJAKINJO!"!!!! NAJLJEPŠA SI MI !!! - a Ivor uopće ne kaže najljepša si mi nego najljepša si i onda dovlači svoj mač u slučaju da susjed (prema mojem hipersenzibilnom mozgu) preskoči balkon i zlostavi me. što ne može jer ja imam jako dobar jab, isprobali smo na lutki u Tower centru pa joj je otpala ruka.
Neki ljudi nekad mi idu na živce kad bi nonstop pričali o nacionalnostima ali to sam ja 25godišnjakinja koja dobije bore čim nije po njenom.
Zapravo sad još želim lamentirati o svađama s majkom. ovog puta sam joj perući suđe, u žutoj haljini i matčing gumenim rukavicama, sasula u lice najnazalnije što sam mogla, sve što mislim o njoj.
osjećam se loše zbog toga. nije mi žao zbog toga što sam joj rekla nego zbog situacije uopće. iz njezine perspektive možda sam ja najgora na svijetu.
Svaki dan tiskam gomilu netalentiranog smeća i nemam potrebu pisati ništa jer mislim da je to sve neko preseravanje dok mi tipkovnica ne dođe pod prste i onda mi srce poskoči kao june kad vidim slova. svoja.
volim vas svi moji ljudi znate koji ste.
vi koji slučajno ste došli vidjet šta ima, imajte na umu da vam ovo nije prvi a vjerojatno ni zadnji život, ne nabijajte si karmu i budite dobri i radite ono što volite i ne budite kreteni.
znate onaj osjećaj kad je oblačan hladniji dan u kolovozu, imate bose noge i pijete pivo i gledate more i ljude i tako dalje?
je li vam to lijepo?
(meni je)

politički angažman

Značajno kašljucam,
Pozdrav dragi moji okati šutljivi ljudi. Sjedim u svojoj prašnjavoj fotelji i mrštim se. Mnijem da li da rasprostrem svoja nakupljena slova ili da kažem nešto ugodno.
Dakle dobra je stvar što je Frenki emigrirao i nadam se, do ovog trenutka oženio. Ukoliko je tomu tako, mazel tov! Naime Frenki je otišao u Jameriku. Anegdota ide da je sjedio sa svojim budućim in-lawsima u kuhinji na večeri, kada je punac upitao Frenkija zna li kakav je to zvuk. Frenki je osluhnuo i rekao: mašina za suđe? A punac se na to začudio i rekao: oh vi toga imate u Hrvatskoj??
A sada malo o Hrvatskoj. Ja, naravno počinjem vlastitim malim subjektivnim problemima jerbo sam jedan od potlačenih radnika koji svaki dan gleda vijesti i više ni ne mijenja izraz lica na laži i kretenarije koje svaki dan izvodi naša moćna Vlada. Diplomirala sam na Medicinskom fakultetu u 9. mjesecu prošle godine, srećom ubrzo se zaposlila u jednom privatnom laboratoriju ali da bih ubrzo shvatila da se radi o privatnom luđaštvu jedne tipične direktorice i njezine voditeljice laboratorija čiji je nadimak Luciferka, pa vi vidite. Radilo se o neprestanom vrištanju i nikakvom nadzoru nakon kojeg je slijedilo još vrištanja. Radila sam svaki dan prekovremeno i to analitiku koju sam slušala na 2. godini faksa i imala vježbe sveukupno 2 tjedna, dakle nisam imala pojma raditi taj posao a nitko mi nije ništa ni pokazao, već se trebalo čitati iz propisa koji su bili kriminalno napisani. Sotona je koristila svaku priliku da tužaka šefici koja je uzgred budi rečeno 2 tjedna mjesečno provodila na skijanjima i putovanjima u inozemstvo. Nakon što sam odradila 12 prekovremenih sati i jednu neplaćenu subotu i nakon što mi je šefica isplatila (na ruke, bez prijave) plaću 1000kn manju od obećane, objesila sam svoju kutu o kuku (pritom sam na istoj namjeravala nacrtati penis i posvetiti ga Sotoni) i otišla.
Dva tjedna sam bila bez posla, svaki dan slušajući o recesiji i o tome kako bismo svi trebali stegnuti remene i šutjeti pognute glave, dakako zahvalni ako imamo posao i ne vjerovala nakon što sam se javila na 20-ak oglasa i natječaja i ne dobila zauzvrat ni glasa.
Gorespomenuti Frenki mi je sredio poslić u tiskari. Šef je rekao da je moj životopis najbolji kojeg je ikad vidio i namjerio se staviti me na tiskarski stroj od 5 tona iz 1960-ih. Srećom našao se tu kolega genijalac za elektroniku koji također radi za ništa u toj tiskari i dodijelio mi finije poslove. Posao kao posao je ok mada mi je smiješno da sam sa najboljim mogućim školovanjem na plaći od 2700 kn. Trebala bih biti zahvalna, da?
Ispočetka sam bila sretna što uopće imam priliku raditi s knjigama da bih kasnije pala u depresiju zbog tih govana koje izdajemo. Isuse Kriste. Čak i tzv eminentni pjesnici su najgore govno koje sam ikada čitala. Bilo bi super kad bih dobila otkaz zbog ovoga.
Kad u afektu kažem da je Hrvatska jebeno govno od zemlje, potrebno je elaborirati:: elaboriram :): ne kažem da geografski nije na zgodnom položaju niti umanjujem njezine prirodne ljepote ali je vrlo nesređena u svakome smislu, a ne paše mi ni mentalitet ljudi koji je nastanjuju. Što se poslova tiče, imam mnogo zahtjeva što se tiče svog potencijalnog radnog mjesta a među prvima su ugodna radna okolina i nekošenje s mojim moralnim načelima. osim toga, moja diploma sa sobom povlači niz radnih mjesta za kojima nemam nikakve želje ni pobude, a nemam fakultetsko obrazovanje iz područja kojima se želim baviti.
Ne želim 8 sati dnevno, 5 dana tjedno provoditi na mjestu koje ne volim, radeći nešto što mi oduzima energiju za ono čime se želim baviti. A Hrvatska ne nudi puno opcija. Osim toga, privatizacija je sa sobom donijela gomilu direktora balkanskog mentaliteta koji se odnose prema zaposlenicima kao prema robovima.
Stoga ako kažem da je Hrvatska govno, ne nalazite se uvrijeđenima. Neće se promijeniti stoljećima. Mogu ili trunuti u njoj, ili naći bolju budućnost. Da ponovim: to vrijedi za mene.

samsonova taština

inače šišam šiške i ponekad kosu u frizeraju iza kuće di su ok žene pogotovo jedna deblja koja ništa ne pita ništa ne priča nego samo super ošiša. ali ona je sad na porodiljnom. već sad ovaj post sluti na zlo. pred par dana odoh skratit vrhove i šiške i kažem drugoj dakle ne toj buci nego zlatki: 2 cm kosu i šiške tako tako i tako. došla sam joj u 9 ujutro nepočešljana pa je bila živčana dok me otpetljavala jer imam kovrčavu kosu. kad me tako otpetljala zbijajući komentare na račun mojih čvorova išla je šišati i odcvikala mi dobrih 10 cm. nisam primijetila da je toliko jer mi je kosa bila mokra i žurilo mi se. kad mi se kosa osušila to je bio dizaster - nisam htio taj stratocaster! najgora moguća dužina, do ispod ramena, kao neki blesavi vitez iz nekog glupog filma i sve. onda sam ustanovila da mogu radit neku frizuru kao dita von teese ako ništa drugo pa je to dobro. ali moja jebena duga kosa. žalujem.
išla sam se požalit ali nije bilo zlatke već je bila samo njezina šefica pa sam njoj rekla što se dogodilo i da sam tužna i penis kurac. onda sam išla jutros kad je bila zlatka i dočekala me u stavu da me nije ona toliko ošišala koliko mi se kosa nakovrčala. ja sam joj rekla da neka mi ne priča i da znam do kud mi je kosa bila i do kud mi je sad. ona se držala stava nevjerice da joj dolazim srat a ja sam rekla svoju najpogrdniju kletvu: nisi ok, kužiš, nisi ok, i otišla ća.
nisam za sukobe.

happy Samhain!

Uvijek kada se nađem na mjestu gdje su stabla bijelih tijela dovoljno razmaknuta da lišće padajući istka nešto kao tepih, sigurna sam da je taj prizor samo kulisa. Ali lijepo je. Jesen je najljepša predstava.
Jučerašnji telefonski razgovor u glavi.
“Kako ti je to?
Kao da u tom trenutku letim, ali nisu moje misli. „
Počelo je s tikovima, smijali smo se. Pa onda trzanje. Nismo se više smijali. Urlici i pjena. Psihijatrica je rekla da nema epilepsiju ni shizofreniju.
Pa hodža, egzorcizam, i strašni prizori. Nemojte da moram u detalje.
Haljina se vuče za mnom skupljajući lišće dok se konzultiram s biljkama. Djeca trče po proplanku noseći svoje bundeve. Deru se obijesna i sretna jer ih čeka nekima najdraža noć. Dubit će bundeve, upaliti svijeće u njima i obući se u duhove, kosture, ubojice. Skupljat će slatkiše po kućama.
Kada dođu na trijem gdje će ih dočekati crna mačka, pokucat će alkom sa glavom zmaja. Otvorit će se vrata i obavit će ih oblak zelenog dima. Kada se dim raziđe, na sredini sobe ugledat će kotao. Iz njega će izlaziti dimne spodobe i sotone. Zamahnut ću svojim rukavom i koji zalutali demon odbacit će djecu nekoliko metara u zrak i jako ih zavitlati.
Pobjeći će nijema od užasa.
Skupljam potrebno bilje maštajući tako o nadolazećoj noći.
Zvoni mobitel.
- Hej ljubavi?
Glas mu je jako promuknut. Ne razumijem što kaže. – Ponovi molim te?
Zvuči kao zavijanje i tuljenje. Priča nekim jezikom punim suglasnika. Hodža kaže da je to glosolalija, kada opsjednuti priča jezikom kojeg u svjesnom stanju ne zna. Ne mogu više slušati pa krenem gasiti mobitel ali dok tako činim, primijećujem da mobitela nemam u ruci. Sjetim se da se hospitaliziranima na psihijatriji oduzima mobitel.
A još pred dva mjeseca tvrdila sam da ne vjerujem u demone.

BOG I HRVATI!

Jučer smo Ljubav i ja izašli na piće (kokakola za njega, ipak je maloljetan) i partiju šaha. Jednu stvar trebate znati o njemu, ako kaže da o nekoj stvari ne zna ništa, to znači da o njoj zna više od prosječnog čovjeka; ako kaže da o nekoj stvari zna ponešto, znači da zna onoliko koliko prosječan čovjek nema pojma, a ako kaže da neku stvar zna, znači da je u tome jako! dobar. Ljubav, između ostalog, zna igrati šah i mačevati se. :) Ljubav je usto rođena, školovana i višestruko nagrađivana ninđa. Možda da napomenem da nestručnom oku može izgledati kao natprosječno lijepa djevojka.
U svakom slučaju, kad smo natrag krenuli prema gradu, ja sam obukla njegov sako a on moju ljubičastu bundicu. Ako niste iz Rijeke, morate znati da se na Kontu skuplja Alternativna ekipa koja se napije i onda ide na neko od Alternativnih mjesta i ne radi ništa posebno. Na Delti se skuplja ekipa koja se napije, glasno sluša Thompsona i narodnjake, onda ode na jedno od svojih mjesta i voli se potuć. Oprostite ako generaliziram.
Ljubav i ja smo kupili sendvić na jednom od mjesta gdje se kupuje hrana nakon ponoći i sjeli smo ispred rečenog mjesta. Odoka sedmorica pripitih žilavih momaka dobacivalo nam je iza leđa da smo lezbijke kurve, ali da ova ima dobru bundicu i da im ne bi smetalo ubacit se. Kad je njihova zaprepaštena mala svijest shvatila da se radi o dečku obučenom u bundicu, počeli su se derat da odemo ća i gađat nas punim limenkama pive. Dvoje od njih došlo nam se unosit u lice i prijetit. Ljubav je rekao da neka mu kažu zašto da ode ća. Naravno da pametnog odgovora nije bilo. Jedan od tih mladih heroja izvadio je mobitel i zvao pojačanje jer njih sedam nije ni odoka dovoljno da bi svladalo jednog šesnaestogodišnjaka u bundi. Bravo za naše mlade ispravne homofobe. Ako dovoljno dugo i dovoljno glasno navijačkim glasom govorite: RAZBIČUTE JEBOTE JER IZGLEDAŠ KO PEDER, bez problema ćete prikupiti čopor mladih Hrvata bezuvjetno uvjerenih u ispravnost zajedničke stvari. Tim više ako su do pred minutu bili napaljeni na istog tog pedera.
Ljubav i ja smo otišli. Za nama su bacali limenke i papire vičući: ajde okreni se, jebote okreni se ajde se okreni.
Bravo mladeži naša zlatna. Bog i Hrvati.
Moja majka među sunarodnjacima slovi za osobu zlatnog srca. A ona si voli past na koljena kad čuje Thompsona, za Srbe govorit da su govna, i sa podjednako žara prijetiti mi da će me se odreć ako završim u novinama zbog veze s maloljetnikom.
Živila Hrvacka! Ljubav je na sve to rekao: to je veliko.
Mislim da se on morao roditi u Hrvatskoj jer je ovdje najpotrebniji. Ako je tako kako mislim, možda ima nade za ovaj narod. Barem za novu generaciju Ivana-Domagoja.
Majko ne samo što bih voljela da me se odrekneš, s najvećom sreČom i zahvalnosti uzet ću prezime moje maloljetne ljubavi. I jako sam sretna što vuče na bosansko.

mau mau pando

Mislim da se zapravo bojim da ću ga promijeniti. Očiniti ubičnijim. Pardončič.
Sjedili smo do 6 ipo ujutro u njihovoj kuhinji, ja na njemu, brat preko puta. Oboje su odlični govornici. Ipak, kad razmislim o razlikama, mislim da se najjače osjeti iskustvo. Možda i nije samo iskustvo. Ne znam. Opet moje sebične ideje. Voljela bih da ostane uvijek tako iskren u svojim stilski čistim rečenicama. Evo me opet! Oprostite.
B. je kuhao kavu to oko 5ipo i tražio šećer u kuhinjskom ormariću dok je pričao kako je vani vidio F. i pitao ga da li zna s kime hodam. Držao se za vrata ormarića kada je rekao: 'Dugo nisam udario čovjeka,' na što smo se nas dvoje zadovoljno nasmiješili uz pauzu za tihi aplauz. U malom monologu o njima dvojici, zaključio je: 'a njih dvojica su stvarno dobri dečki. Zamisli onda kakvi su ostali'.
Ako ikad steknem dovoljnu vještinu, napisat ću nekakovo djelo o njemu. I kad možda ne budem mislila o svakom čovjeku koji će se nasmijati ili pogledati na isti način na koji je F. pogledao Bojana. I kad se budem usudila napisati njegovo ime. Publika je uvijek ista. Kad me moja sestra, osoba natprosječnih sposobnosti za sve prirodne znanosti, natprosječnog talenta za učenje jezika, crtanje i slikanje, za odgoj djeteta i za pubertetsku poeziju, prijezirno upozorava na njegove sigurne seksualne nakane spram moje male osobe, a majka koja nam je omogućila učenje 7 jezika, dobru školu i fakultet, a vlastoručno se ponekad bavi nekom svojom vrstom reikija, ne vidi čovjeka iza odjeće, titule ili godina.
U klubu vlada čudna tišina, mislim da više od toga ne mogu ni očekivati, a mislim da je možda to i najbolje što ljudi iz kluba u ovom trenutku mogu ponuditi, a što nije ni loše, a mislim i da se radi o slici da ja nisam normalna a da je on zaluđen.
Možda i u tome ima istine. Zapravo, vjerojatno ima.
Ne žalim se niti tražim potvrdu. Bilo bi krasno kad bi svi ljudi vidjeli da nema prave razlike između muškog i ženskog, kamena i životinje, i tako dalje, ali jadni Isus bi se hvatao za glavu da vidi što se nadogađalo u ovih proteklih 2000 godina, da ne spominjemo današnje nakinđurene crkve, svećenike koji u smiješnim haljama onim svojim svetojosipovskim glasom pričaju gluposti, jadne babe koje nemaju pojma što rade ( a sad ću kao dobri fanatik citirati: 'Kad molite, ne molite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi.' Matej 6:5. hehe.), sve krasne sekte od Amiša do Jehovinih svjedoka, sve je ispalo suprotno i sve su shvatili krivo. Možda. Tko sam ja da kažem što su kako shvatili.
Šalili smo se da će on staviti Shivine suze oko vrata kad dođe upoznati moju ekipu, stati na nešto povišeno i vikati da se obrate a ja ću pasti na koljena, da opravdamo to kako ja kažem da je on poseban. To bi bilo super.
Stajala sam u njegovom hodniku, bilo je oblačno i polumračno, a meni je uvijek kad sam s njim nekako sakralno. Kad sam obukla čizme, on me zagrlio i po načinu na koji je zakopao glavu u moju kosu mogla sam vidjeti da plače. Što je mišu? Tako si lijepa!
To kako njega stvari na svijetu zbog svoje ljepote mogu rasplakati, meni je to, najveće. Onda pomislim na nekoliko malih Cigana koji su bili prošli pored nas dok mi je na stepenicama Barda pričao o tome, i kako su ga odmjerili uz siguran sud: 'pičkica', a meni dobacili lascivan pogled i zračni poljubac. Ovo je kaliyuga.

Za tim stolom, B. je rekao da što mislimo da li je to slučajnost, s onim svojim tamnim očima. Tko zna što smo si mi bili, nastavio je uz poluosmijeh. Kužim te, kužim zašto to radiš, kužim zašto voliš ovo tele, pokazao je u nekoj vrsti blagoslova na svog brata na kojem sam sjedila.
Njihova majka zapalila nam je mirisni štapić i poljubila nas oboje.
Volim vas svih. Najljepši ste.

E da i svaki dan mislim nazvati Sarudipsoljubav i Vjeka. Vjeka sam zvala na 091 pa nije valjao broj. Sarin broj opet nemam u mobitelu. To sam se sjetila da i vas volim pa vas želim nazvat. Oprostite.

I oprostite, vi ako čitate, koji čitate, jer za većinu vas imam osjećaj da vam ovo nije važnije od uputa za vešmašinu ili pametnije od naklapanja beskućnika.

Pokazao mi je svoje slike kad su seka i on bili mali. Ona je samosvjesno hodala okolo, on bi hodao tek kad bi mu dali kalodont u ruku pa da misli da se za nešto drži. Čelo mu je uvijek bilo plavo jer je mislio da ima glavu samo do očiju. Ljubav moja.
KrišNa je reKao: gOvOri saMo oNimA koJi moGu raZuMjeti
pozz

subliminalni mak

Popodne. Mama i pas gledaju televiziju. Zvoni telefon. Tri puta, na četvrti se javljam.
- Molim?
- Molim?
- Molim?
- E.. dušo
- Ej bakič šta ima?
- Ma ništa dušo, tebe zovem, nešto me muči
- Što je bakič?
- Znaš ono kad si mi neki dan rekla da sam lijepa, bilo mi je kao da mi đedo govori,, pa sam našla nešto što me podsjetilo na njega, dvanaest godina nisam mislila na njega kako se spada...
- Što si našla?
- Ma nešto, pa sam se sjetila da mu nisam bila najbolja žena, pa me muči da mu nisam bila dobra žena.
Moja majka najviše zamjera baki, iz svoje (uvijek iskrivljene!, i ja je imam spram svoje majke) kćerinske perspektive, to što je patološki lažljivac. Moja baka je upoznala mojeg djeda u njegovom selu u koje se doselila sa sestrama iz Boke nakon što je njezin, kažu, plemićki otac poludio a majka rasprodala imovinu, bio je tu i rat i čišćenje njemačkih puški i tako svašta od čega pola ne znam što je istina a što nije. Djed je bio najbolji čovjek kojeg sam ja upoznala. Imao je najplavije oči i mazao svoju gustu, gustu, iako posve bijelu kosu uljem od čička, ali to sam vam već rekla. Ubrzo su dobili djecu dok je on završavao studij na pomorskom fakultetu i krenuo ploviti na cijeli život. U spomenar bi mi uvijek nacrtao brod i napisao: živjeti se ne mora, ploviti se mora. I njegov vrlo specifičan potpis, descendentski zavijutak i nekoliko planinica sa crtom iznad zadnjih dviju.planinica. Dok je on plovio, baka je odgajala djecu, treće im je umrlo, neki dan na groblju kad smo obilježavali godišnjicu đedove smrti iznašli smo da je netko ili nešto počupalo križ tom najmanjem. U svakom slučaju, baka je učila njemački, kuhala za neke ljude, vodila kulturno umjetničko društvo, poučavala seosku djecu tamburicama, sopilama i plesovima, i uvijek ugošćavala crkvenjake. Moja baka je strastveni katolik, i nažalost kao i 99% katolika, potpuno pogrešan. Moja majka uopće ne razumije baku, ali baka i ja smo prilično slične i drznut ću se reći da je razumijem. Njezinu veliku kuću i strast prema antikvitetima, naviku da preskače obroke i laže mojoj mami da jede redovito, pa da se onda žali da joj je zlo, nasumično uzimanje lijekova, sklonost da se prema van pokazuje u boljem svijetlu nego što se pokazuje u obitelji, njezinu nevjerojatnu umiješnost u pričanju priča o duhovima i demonima, karakteristiku da hoda po važnim društvenim zbivanjima zgužvana i sa sijenom u kosi. Kad se đedo umirovio, dobio je i dijabetes, a ona nije nikad bila doma da mu kuha. Jednom prilikom ga je gnjavila da joj istisne grozan prišt na leđima. Unatoč svojih 80 kila na metar ipo, uvijek u seksi negližeima. Nekoliko dana prije nego što je đedo umro, dvanaestogodišnja jaslić je prala suđe dok je đedo u zakrčenoj kuhinji oslobodio djelić rasklimanog stola da na njega stavi kuhinjsku krpu i svoj tanjur juhe od povrća. Kad sam oprala suđe, prišla sam mu s leđa i zagrlila ga. Samo se nasmijao na onaj svoj dobri, samozatajni način. Njegov brat je bio seoski pijanac kojemu je on svaki dan donosio padelice sa ručkom i novac za alkohol, a brat bi prosuo ručak na pod i vikao na đeda. Đedo ne bi rekao ništa i slijedeći dan opet nosio pune padelice i novac. Baka mu je zamjerala zbog toga.
- tako, mislim da mu nisam bila dobra žena.
- Bakič, nije moglo drugačije.
(uzdah). – imaš pravo dušo, to su dva svijeta. Znaš zadnjih dana otkad si mi to rekla, kao da je on to rekao, stalno molim i osjećam ga blizu. Htjela sam ti to reć.
(sad moja tišina.) – hvala bakič. To je tako lijepo.
- Di je mama šta radi?
- Evo gleda televiziju, odmara.
- Mala iscrpljuje, jelde? Dobra je ona, jadna, ali iscrpljuje.
- Je, je.
- a ti dušo, kako diplomski?
- Evo još malo pa gotov.
- Ajde, blagoslovio te dragi Bog, ajde dušo, bok.
- Bok bakič, bok.
Poklopila sam slušalicu i ostala malo sjediti na podu. Prva bakina iskrena emocija. Moj prvi svećenički posao. Tišinu je prekinuo mamin glas sa kauča:
- Šta kaže?
- Ma niš brine se da nije đedu bila dobra žena pa me zvala da mi to kaže.
Mamin cinični smijeh.
- majko to nije smiješno, to je lijepo!
Mama je i dalje mislila da je to tragikomično i nastavila gledati televiziju. I ja sam još uvijek katkad takva prema njoj, čemu u prilog govori i onaj post sa naslovnice kad smo se posvađale jelda.
Ingrid mi je one večeri na plaži rekla: čovjek je jednostavno biće. Onaj koji glumi da je kompliciran, to radi samo da zamaskira svoje sebične nakane.
Riječ sestro.

emo djevojka

Možda je najopćenitije i najlakše, ali je li i najistinitije?reći za ljude u autobusu, ovakvi su i onakvi, čitam ih po zabacivanju kose, iz dvije rečenice koje razmijenjuju (nemate kišobran? Kosa mi je kišobran), iz načina na koji tjeraju djevojčicu sa izlaznih vrata s vrećicama u rukama. Kiša.
Ulovio me pljusak na putu iz njegove škole, promočio i preklopio moje nevidljive zečje uši. Sklonila sam se pod krov masnih birtijica gdje redovito obitavaju ljudi koje inače nećete nikada sresti. Piju, vidim ih, crnu kavu ili Ožujsko na masnim stolovima i masnim šalama (as, laf, gala) časte umornu konobaricu proširenih vena.
Dva radnika prošla su smijući se i dobacujući jedan drugome kako bi mi trebali ponuditi kišobran. Ušla sam u autobus i rekla da nemam karte ni novčića ali da sam se smočila. Čhauffeur je rekao: šibaj. Stakla su se zamaglila, ulice postale bujice, i onda imamo što imamo: neki visoki dečko pitao me znam li gdje je taj i taj birc, da je on otišao do Trsata jer je tamo picerija sličnog imena, i kako mu previjaju ruku na Turniću, dok je tako pričao bližila se stanica na kojoj je trebao izaći a nije mi još ni dao priliku da mu ukažem na put. Nekako sam ipak počela, a žena na sjedalu ispoljila je (ne postoji adekvatan kroatizam!) fototaksiju prema nama, očito u želji da i ona pomogne u tom upućivanju ali nismo je ohrabrili. Mladi lagano naporni čovjek iskočio je u pljusak a ja sam se zapitala zašto je baš mene izabrao pitati za smjernice. Čini mi se da me ljudi često pitaju za put, zaustavljaju se u vozilima i pitaju me kako do tamo, kako do onamo, a ja ih redovito uputim u jednosmjernu ulicu. Kada sam ulovila svoj odraz u prozoru, bilo mi je jasno, to je zbog moje suknje, uvijek je zbog moje suknje.
Htjela sam se žaliti na svoj fakultet, da zašto nikad nema ljudi koje trebaš, zašto se toliko treba jebat za potpis, zašto samo tri tete rade u referadi po 2 sata na dan a ni tad ih nema, zašto imamo samo 2 kompjutera na fakultetu od kojih jedan ne radi, a informatička učionica je zatvorena kada nema predavanja, a kada ih ima, radi u opskurnim vremenskim razdobljima, zašto smo morali u Zagreb na vježbe iz analitičke kemije i sami morali platiti smještaj i put, zašto mi se jedan mentor prestao javljati a zašto drugi mentor misli da 2/3 diplomskog moram staviti u uvod, i tako dalje, ali kad je pala kiša, sve je to postalo nebitno.
Donijela sam mu sendvić za napravit i sok, jučer sam mu lakirala nokte naslijepo u turobnoj birtiji gdje izlaze mladi a gdje smo došli upravo zbog te turobnosti i zbog đuboksa da puštamo najgrozniji hair metal. Iza nas sjeo je njegov brat. Nismo ga prepoznali jedno pet sekundi. Sjedio je tamo u bijeloj majici, pripit i nasmijan od uha do uha. Na odlasku nas je čvrsto zagrlio. Jelena je rekla da nismo normalni.
Musavog od majoneze ljubila sam ga na kiši, djevojčice iz razreda gledale su me s osmijehom i znatiželjom, predivno. Predivno.
Molim vas, ne komentirajte ako mislite uopćavati. Uopćavanje je ubojica svega lijepog.

znam da želite moj život

Neudobno mi je ljeto. Odi ća sunce i znojenje. Emo sam djevojka.
Najčešće nam dobacuju: se volite vas dvije? Jeste vas dvije lezbejke? Onda se mi veselimo jer on uopće nije žensko ali je zato maloljetan. Šminkam mu oči maskarom i zelenim šljokicama, kosu u kečke i ljepša je lezbejka od mene. Ja tada kažem da nismo lezbejke nego da sam ja muško. Ljude zbunjuje što ja nosim suknju ali i to možemo riješiti zamjenom odjeće.
Kada se nebo permanentno zasivi, gole grane postaju tipografija; nekada danima ne izlazim iz svojeg foteljskog yggdrasila oboružanog knjigama.
Jučer smo doživjeli susret od kojeg smo pomalo strepili ali ispalo je fino. Ovo je krasno mogu vam reći. Kao kad recimo transseksualci kažu da su napokon svoji. Naša djeca će možda imati ekstremne pirsinge i bioničke dijelove, oko čega će se u početku okolina zgražati ali svaka vijest postane prihvatljiva s vremenom. Koliko daleko? nema granica. trenutno je kao kad poukate upaljeno zubno meso.
Mislim da mi svi skupa imamo sreće što živimo u ovom eksponencijalnom vremenu. Jeste li sretni za svojim kompjuterom?

diplomski je u redu

Prošle godine u ovo doba počela sam raditi u jednom krasnom malom bircu otkud je bilo najljepše gledati kišu. U tamnom drvu i crnim tapetama sa velikim crvenim cvjetovima. 'Mislim da sve dolazi na mjesto sa mirisom mokrog kišobrana – bez sentimentalnosti – svaka kap kiše na staklu je otisak prsta; a i šamanima dozvoljavaju nastup na televiziji, dok premećem zrnca krunice ili tanjuriće za kavu po rukama.' tako sam bila napisala. Sa zimom prošao je i moj Ushit pa sam napustila radno mjesto. Neki dan sam srela Josipa i rekao je da su prodali birc i sada ga više nema. Vidjela sam radnike u gomili prašine i nekako mi je drago. Ima/nema.
Ljubav je jednom kad je bio mali gledao cijev kako pada na njega sa skele. Znao je da će ga pogoditi ali bio je ushićen ljepotom cijevi-koja-pada-na-njega, pa se nije pomaknuo i pala mu je na glavu i onesvijestila ga.
Udajem se, možete mi čestitati!

Janko POlić Kamov: oči i govna

Hodamo okolo, on u mojem kicoškom sakou, ja prilijepljena za njega u suknji što mi jedva pokriva guzicu.
Svako božanstvo je strašno jer je veličanstveno. to se najbolje vidi kada ležim na njemu na klupici i gledam ga odozdola. Ulično svjetlo mu crveni kosu, oči mu sjaje. kao tigar koji leži i tu i tamo se zaigra šapom, pa se osjeti povjetarac od njegovih šapa. Onda ljudi čine kobnu pogrešku i misle da je on samo njegove šape, a da je povjetarac njegovo, ne zanemarivo, ali jedino postignuće.
sjedim tu u svojim kućnim gaćama,
jednom prije puno godina kći od prijatelja od mojih staraca i ja smo prešle trsat barem petsto puta a ona je bila starija od mene tri godine i slušala Enigmu pa je meni to bilo veliko.
Nikad nije dosta citiranja starih pametnih ljudi jer ljudi stalno misle da su stari pametni ljudi nekakve institucije i kao takvima shvaćaju njihove rečenice.
Kamov je napisao samo dvije pjesme u svojem životu a idu ovako:
Oči
Oči su kao govna

Govna
Govna su kao oči

pismenost i guzice

Vidjela sam još jedne krasne čizme za dočekat jesen u.
Ljubav ima predivan čisti glasič s notom promuknutog. Onda kad se smije onda je to najslađže na svijetu. Skače hop hop hop kao mali zeko jujjujujujuj ljuuubav.
Tip koji čuva zahod na autobusnom kolodvoru nas je pitao jedno ozbiljno pitanje, ali da li može jedno ozbiljno pitanje može li? pitao nas je koja je drastična razlika između hemoroida i mobitela. ali drastična pazite dakle velika? mi smo rekli mobitel držiš na uhu a hemeroide na guzici, on je rekao da nije, nego pazite drastična? malo se ljuljao u svojoj stolici, oči mutne, košulja je djelovala prljavo, rekao je ali pazite velika razlika? napravio je efektnu pauzu i pobjedonosno izjavio: hemoroide nema svaki šupak! zatim se smijao malo katarski i desnu ruku ispružio kao baci pet a bila je prljava i falio mu je vršak malog prsta, malo sam oklijevala dok mu nisam primila ruku u neki glupavi polustisak. zahodi na autobusnim kolodvorima su po defaultu zanimljiva mjesta.
Ljubav ponekad odskače malo previsoko pa me zbuni. kad se smije ima crtice. Vidjela sam krasne čizme. Sad želim pribaviti novčiće za njih. Slab sam asket. Ili?
a Vi dragi čitatelju ako mislite da sam nepismena ili neugodna, ili ako mislite da znate čemu blog Služi, ja Vam šaljem pusu.
Tete u dućanu su rekle a vidi kako su slatki ovi mladi, još malo pa će bebe počet radit! i onda me teta pitala osobnu. iskonski sam uživala u tom trenutku.