peekaboo

Tišina kada moje riječi nisu prepoznate.
Tišina kada svojim žongliranjem ne pogađam postavljeni cilj.
Tišina kada moji bližnji šutnjom izražavaju misao: "opet je zasrala..."

možda ti trenuci kada podržimo svoje bendove u koncertu i njima znače odmak od svakodnevnice. zajednički trans. nova priča, nova razina komunikacije.
Možda i muffinu znači taj merging, možda je to za njega jednako značajan trenutak kao za nas.
Možda zaista postoje putevi kojima treba krenuti.

I'm never asking you to believe in me....

Možda nas suicid haunta.
neke od nas.
koje će kasnije nazivati imenima.
također sam naučila važnu lekciju o izbačenim donjim vilicama.
vile-vilice

god help me

save me from myself


protect me from what i want



pravi transparenti
koje možda dižemo sami u obrani protiv vlastitih stavova
.....

protect me from what i want

sretan 8.mart!

Moram razmisliti.
Ako se još malo potrudim, shvatit ću ovu misao i niz već uobličenih, shvaćenih rečenica zasvirati će mojim umom kao note na crtovlju.
...argh! Ništa.
Bučno zaklapam knjigu i mjesečarim u kuhinju. Mama pere suđe.
- Kako ide učenje? – pita me glas bez lica, napol skrivajući mrgođenje.
- Super! – slažem i odvučem se u dnevni.
Na stolu me čeka diorama koju sam započela prije tjedan dana. Projekt kojim sam namjeravala materijalizirati eterične ideje filozofije u period povijesti koji mi je najdraži. Američka zalogajnica iz 1950-ih sa ružičasto-crnim zidovima, gdje svaki stol može sadržati dva poglavlja iz moje knjige. Na ispitu ću dozvati u sjećanje izgled mojeg dinera i definicije koje sam mantrala dok su se pod mojim rukama modelirali stolovi, separei, čaše sa shakeom i mali hamburgeri. Još malo plavog fima za lijepu slamku koju ću zataknuti u ovaj shake i...

- Rekla sam, šta ćeš naručiti?! – dernja se nestrpljivi ženski glas.
- Mo... molim? – upitam i dižem pogled prema debeloj ženi u ružičastoj košulji sa crnom kragnom koja preživa cigaretu u kutu usana i zlovoljno škilji na mene sa uzvišenosti svojeg šanka. Na grudima je izvezeno „Shelly“.
Gutnem i poslušno se zagledam u jelovnik koji sav u rozim i crnim tonovima stoji na stolu. –Jedan milk shake od jagode– izustim slabim glasom, na što ona nevoljko kimne i nestane iza šanka.
Ogledam se oko sebe. Zidovi su ružičasti i crni, pod je crno-bijel. U kutu juke box. Sviraju The Shirelles, „Will you still love me tomorrow“. Prene me Shellyno treskanje staklene čaše na moj stol, baš na vrijeme da očima susretnem njezin mrki pogled iznad poluprožvakane cigare.
Pokušavam joj se nasmiješiti.
- Kakvo je ovo mjesto? – pitam je što ljubaznije mogu.
Shelly se zapilji u mene.
- Curo, ja ne znam jesi li ti ćaknuta. Kako si došla dovde ako ne znaš koje je ovo mjesto?
Odlučim ne odgovoriti. Naslonim se na mekani plastični naslon. Čini se da nisam jedina mušterija. U separeu ispred sebe primijećujem nečija leđa u smeđoj kožnoj jakni. Glava mu je u polumraku pa ne razaznajem o kakvom je čovjeku riječ. Hej, mislim si, JA sam tvorac ovog dinera. Kakove su ovo samovoljne kreature nastanile moj projekt?
- Pitaš se kakvo je ovo mjesto? – progrgolji glas iz mraka, najčudniji koji sam ikad čula.
Spodoba ustaje uz škripu stolice i prilazi mi iz mraka. Lecnem se kad ugledam njegovo lice, jer riječ je o ribi somu u kožnoj jakni.
- Ovo je mjesto, djevojčice draga – reče uz misaonu pauzu dok se zavaljuje u sjedalo preko puta mojeg stola – ovo je mjesto rezervirano za rijetke sretnike.
Shelly se očito zagrcnula jer je po svemu sudeći iza šanka iskašljavala dušu. Na moj shake.
Som je ne udostoji jednog pogleda. – Da nemaš možda vatre? – upita mrtav-hladan.
Posegnem u torbicu, ali svi predmeti u torbici pretvorili su se u vlastite male plastične imitacije. Odmahnem glavom sa hinjenim žaljenjem.
- Da, ovo je mjesto posebno – nastavlja som zamišljeno, izbacujući suglasnike kroza zube. – Ovo mjesto je katarza.
Pristojno se nasmiješim i kimnem glavom.
Ružičasta smjesa u šalici tresne pred mene. Shellyna sjena se na trenutak nadvila nad nas, da bi za trenutak ponovno vukla noge prema svojem prljavom obitavalištu.
Na bijelim zavijucima šlaga obijesno je migalo oko. Prava očna jabučica sa krvnim žilicama i plavom šarenicom.
- O zdravo Bob – obrati se som oku. Oko mu namigne. – Nego, što sam ono pričao... da, prava katarza.
Čekam da ispuni još jednu misaonu stanku, dok mu pogled vrluda zalogajnicom. Tada me svečano pogleda i nategne peraje da bi ih kao nonšalantno položio na stol.
- Jesi li ikad mislila, čemu svaki događaj svakoga dana?
U nedoumici pogledam Boba, ali mi on samo namigne, pa vratim pogled na soma.
- Pa moram priznati da...
- Jesi li ikad pomislila, zašto svatko svaki dan nešto doživi? Zašto svaki dan pohrani novo sjećanje, novi zaključak, svaki dan novu povijest?
Bob se okrene prema shakeu i stane tonuti na dno čaše. Hitro ulovim slamku da ga spasim ali činilo se da se Bob prilično dobro osjeća i na sredini šećernog pića.
U tom trenutku začuje se polagan, škripav Shellyn smijeh.
- Draga, draga. Nije li ti dosta pitanja iz muške perspektive? Ne živimo li dovoljno dugo u muškom svijetu? – njezino nalakćeno zurenje probijalo me poput lasera.
- Što misliš, zašto si ti centar ove priče? Zašto se uvijek ženama događaju epske, bezvremenske avanture? Sjeti se Alice, sjeti se male Dorothy. Sjeti se bilo koje bajke iz djetinjstva – u kojoj od njih glavni lik nije bio ženski?
Zaustim da kažem: ovo nije avantura, ovo je pauza u učenju u zalogajnici od kartona i fimo mase koju sam sama stvorila, a vi ste mali misaoni paraziti čiji sam ja...
- Metamorfoza koja je u nama potisnuta bukti na podsvjesnoj razini. Ne misliš li? – zakriješti Shelly. – Žene, majke, kraljice – otpuhne Shelly, njezin pogled užareni snop rotirajućih svjetala . – U muškom svijetu učimo mušku povijest, dok se trsimo izgraditi karijeru ili obavljati potplaćeni, jadan posao na kojemu muškarac ne bi izdržao jedan dan. Prisiljene smo voljeti i rađati djecu, odgajati ih čitavog života, stvarati nove naraštaje muškaraca vladara i žena sluškinja, ostajati vječno mladima da u starosti ne bismo bile potcjenjivane i zamijenjene mlađim objektom, - (laserski pogled je usmjerila prema pokunjenom somu)- ili na koncu konca, držati na okupu sve svoje krajeve da se ne bismo raspale... ali ja ti kažem, upravo je to ono što nam treba. Znaš li kakav misterij se događa u našem tijelu? Znaš li da mi čuvamo Jaje prapočetka? – napuhala se do stropa i presijavala se u tri nijanse ljubičaste. Iz ljubičaste planine sijevala su dva žuta oka. – Znaš li na što su nas sveli? Čak i dok čuvamo Tajnu Života, u svih devet mjeseci trudnoće, mi moramo izgledati spremno za sve kočoperne igre muškarca. Čak i dok smo vratarice života, svedene smo na bijednog pijuna u muškaračkom svijetu, i u tom, najveličanstvenijem periodu, izazivamo u njih gađenje i okreću se digitalnim duhovima, dvodimenzionalnim golim grudima na ekranu. Znaš li što ću ti ja reći? Svijetu je dosadila pokorna Eva, vrijeme je za Božicu Lilith!
Ovo golemo stvorenje ne izgleda nimalo kao Lilith, pomislila sam, baš u trenutku kad je napeta mješina puknula i razletjela se na sve strane po zidovima, stropu, podovima i stolovima. Jedva sam uspjela primijetiti da je jedan dio riblje kože poklopio moju čašu sa shakeom dok sam se osvrtala da pogledam što je ostalo od Shelly.
Iza šanka, okružena ljubičastim ljigavim ostacima, stajala je prekrasna žena blijede puti, duge crne kose i najopakijeg osmijeha koji sam mogla zamisliti.
- Ne gledaš me više sa sažaljenjem, draga – rekla je baršunastim, dubokim glasom, kao da je upravo popila prst-dva starog viskija. – Više nisam jadna, zapuštena konobarica. U svijetu žena, draga moja, nema zapuštenih konobarica – odjevena u neku vrstu crnog hitinskog oklopa, u čizmama sa potpeticom visine šesnaestak centimetara, predatorski je gazila prema mojem stolu. – Čiji li je san biti zapuštena konobarica? U ženskom svijetu, MOŽEŠ biti ono što želiš. Ja, naprimjer – i dugim prstima oivičenima crnim kandžama zaokruži oko svojeg vitkog, mišićavog tijela – ja volim biti seksualno privlačna muškarcima. Njihova seksualna energija plovi ravno do mene i u moja usta. Pojedem ih tako, ham, za doručak. Jesi li lijepa sama sebi, hm? – i nalakti se na moj stol, njezine mačkaste tušem ocrtane oči spustile su se u razinu mojih. – Zašto toliko voliš 50-e godine 20. stoljeća? Doba kada su žene svedene na lijepe figure u kuhinji i spavaćoj sobi. Misliš li da je pošteno da žena služi kao kuharica i majka, dok su druge, mlađe, neoplođene žene vječni objekt žudnje muškaraca, osovine i samog diska svijeta? – odmahivala je glavom, otrovno se smiješeći.
Odvažila sam se pročistiti grlo. – Ja vjerujem u ravnopravnost spolova – procijedila sam a som mi namigne s olakšanjem.
Lilith se osovi na svoje visoke, tanke potpetice i upre prstom u soma, povisivši ton. – A što misliš što je on?
Som i ja se zgledasmo.
- On nije ništa drugo nego tvoja vizija muškarca.
Promotrim soma, koji je blejio u mene bez potrebe da se oglasi.
- Riba.
Ja razrogačih oči.
- Da.

Juke-box prestane svirati. Plastični zidni sat neočekivano ( i svečano? pomislih) odbroji šest udaraca.
I som, i Lilith i Bob se ukipe. I zrak se zaledio.
Vrata zalogajnice se treskom otvore. Vrtlog ljubičasto – žutih krakova stade usisavati cijeli prostor.
- Stani, stani! – zaviče Lilith.
Vrtlog se smiri. Krakovi su palucali na ulazu.
Osjetih neodoljiv pritisak u glavi i riječi koje kao da su odzvanjale komorama moje lubanje. –DAJ MI SVIJEST
Što bi to značilo? Jedva sam stigla pomisliti kad eno opet: DAJ MI SVIJEST
Lilith je pala na koljena i vriskala, bijelim uskim dlanovima prekrivajući uši.
- Zapamti!! – urlala je prema meni, očajnog, odlučnog pogleda. – U svakoj debeloj kuharici, - monotoni glas u mojoj glavi ponavljao je „DAJ MI SVIJEST“- u svakoj izmučenoj majci, u svakoj potplaćenoj tajnici... u svakoj osramoćenoj sponzoruši i prevarenoj supruzi ... caruje Lilith! ...- i posljednje riječi izgrgolje iz njezinih grimiznih usana poput balončića u akvariju.
Som je i dalje sjedio za stolom, čvrsto stiskao čašu sa shakeom među rukama, pogleda prikovana za nj, kao da je spona između očiju i šlaga garancija da ga pipci neće odvući, i blebetao: ujutro sam se probudio, išao u dućan. Koliko sam stigla primijetiti, Bob je mahnitao po čaši, pokušavajući se izraziti bizarnom pantomimom.
Lilithina usta otvarala su se i zatvarala kao u razbijene lutke, ponavljajući: „Eva je mrtva, Lilith živi“ sve do jedva čujnog šapta, kada su se krpe Shellyne osobe pužući stale okupljati oko nje i slagati jedna na drugu sve dok i zadnji dijelić blijede Lilith nije nestao pod salastim tijelom raščupane Shelly u majici sa prišivkom.
-Oš još kave? – Neprijateljski je ispljunula, strijeljajući me pogledom. – Ako oćeš, reci sad, jer se kurje oči neće same zaliječit.
Zaustavila sam njezinu hrapavu, nezgrapnu ruku i toplo je stisnula u svojoj. Pogledala sam je ravno u duboke, krmeljave, izmučene oči i šapnula:
- Ne moraš biti ovakva.

Ne moraš biti ovakva... Lilith.

huvasti kollane koer

Bio je dan sličan ovome, sunčan i topao, početak rujna. Sjedila sam u fotelji za kompjuterom i gledala slike napuštenih pasa na fejsbuku. Sve tužne priče jedna nakon druge, sve slatke njuškice i tužne okice. Tada sam kliknula na slijedeću sliku i ukazao si se ti, dragi Pasinki. :)
Na slici je bio mali žuti pas sa šapicama prema van i velikim uhicama kao lisac. Oko jedne nogice bio je zalijepljen flaster a oko vrata vodilica u bojama crven-bijeli-plavi. Jedan zub sa strane kao u orka. A ispod slike je pisalo: simpatičan starčić, udario ga auto, nalazi se u veterinarskoj stanici. Gledali smo tu sliku nekoliko dana a onda smo čuli i da hodaš kao na federima. Na dan kao što je ovakav, sunčan i topao a sredinom rujna, po tebe smo i otišli.
Ispred veterinarske stanice stajala je gospođa držeći u rukama malog bijelog psa koji je imao mrene na oba oka i svečano se i ukočeno držao, dok su se njoj suze slijevale niz lice. Rekla je da se opraštaju.
U veterinarskoj stanici vladao je opšti haos i jedva smo ulovili veterinara da mu kažemo da smo došli po tebe i trebalo je nešto vremena dok je to i shvatio, pa je u trenutku iz boksa izvadio neko malo, žuto, smrdljivo stvorenjce i tutnuo nam ga u ruke, rekao da je s njim sve u redu, samo je star, i odjurio dalje.
Tako smo se našli s tobom u rukama, dragi Pasenko, i smrdio si dozlaboga i bio si manji nego što smo očekivali, i bili smo svi usrani hoćeš li moći hodati i hoćeš li nam kakiti posvuda i tako. Rekli su nam da imaš 14 godina i da su ti povadili sve zube, osim 3 koja su ti preostala, a među njima i zli orkovski zub. Rekli su da ti daju 3, možda 6 mjeseci života. Nama je čak i laknulo jer nam se baš i nije dalo imati psa na duge staze. eh vidiš kako ti se to obije o glavu?
U svakom slučaju, izašli smo iz stanice i krenuli u pet shop da ti kupimo ogrlicu i nešto hrane. Nisi se dao nositi, htio si hodati. Nije ti se dalo čekati da ti namjestimo ogrlicu pa smo ti je ofrlje stavili tek tako da te možemo voditi. Kupili smo ti neku fensi konzervu za stare pse koju kasnije nisi htio ni taknuti nego si slasno pojeo Jinxine kuglice sa ta svoja tri zuba. Hodao si cijelim putem do doma i to si onako pošteno vukao. Jedino ti se u jednom trenutku zamantalo pa si zarusao desnom stranom po nekom bijelom kombiju. Ali oči su ti bile tako vesele i odlučne, govorio si da nisi ti nikakav starac i da te nećemo mi nositi kad možeš hodati i to još kako. :) Kad smo došli doma, prošetao si se po cijelom stanu, skontao si nešto u glavi da nije loše, pojeo si Jinxine kuglice i lijepo zaspao na dekici koju smo ti pripremili.
Nakon par dana, kad si se naviknuo, okupali smo te i nisi više smrdio. Lijepo si čekao da dođemo doma, skakao na fotelju i kauč, tjerao Jinx i jeo njezine kuglice, Ivor i ti ste trčali u šetnji, gledala sam kako tvoja minijaturna guza i šapice kao mali brabonjci kao klackalica skakuću niz ulicu.
Baš onog dana kad sam te išla cijepiti gledala sam na youtubeu estonsku vilu Sandru Nurmsalu. Kad je pjevala Huvasti kollane koer, čvrsto sam te stiskala i plakala kao malo dijete a ti si me zbunjeno gledao. Pjesma je bila o malom žutom psu kojega je vlasnik napustio. Kad sam se naplakala, uzela sam te sa sobom u grad. ti si putem povraćao žuto, veterinar je rekao da imaš gastritis, čipirao te i cijepio. Našli smo se s mojim ocem i kad smo se vraćali udrila je kiša :) šole me nije pustio u autobus pa sam pješačila i nosila tebe ispod razbijenog sklopivog kišobrana.
Jednog dana Ivor i ja smo otišli do Towera i pustili te samog. Na ulaznim vratima čuli smo strašno urlikanje kao da te netko kolje. Zaredali su se i sastanci kućnog savjeta, da remetiš red i mir kad te pustimo samog. Ja sam tada radila u tiskari, pa sam te počela voditi sa sobom na posao. Bilo nam je lijepo, šetao si naokolo i kad si hodao, jedno uho je stajalo naćuljeno a drugo se mrdalo u ritmu tvojih koraka. Ivana te prozvala "Pasenko", jer do tada smo te zvali Dečko i Škampić, nismo znali tvoje pravo ime. Počeo si spavati s nama na krevetu, i ležati s nama na kauču i fotelji. Kad je došla zima, obukli smo te u crveni kaputić mojeg pokojnog psa Barneya, i ljudi su te prozvali Napoleon a mama Mirta Princ. Tada smo Ivor i ja igrali Tales, jeli tople sendviče i šetali te do video kluba. Ubrzo si nam počeo piškiti po kuhinji, balkonu i hodniku. Jedne večeri oko Nove godine jela sam francusku salatu, a ti si stavio prednju šapicu na moju nogu i ljubopitno gledao u moju posudicu. Kad sam ti dala francusku salatu, sve si pojeo. Tako smo naučili da voliš jesti kuhano. Mama Mirta ti je kuhala juhu od pilećih grkljana, kod nas si jeo kajganu i sve što smo mi jeli. Nakon nekog vremena, Ivoru je dosadilo da nas budiš noću zahtijevanjem da te dignemo kod nas na krevet pa smo te jedne večeri učili da sam sjediš na svojoj dekici. To si ubrzo naučio ali si ubrzo i zaboravio skakati na kauč i fotelje. Kad sam promijenila posao, morao si ostajati sam doma, i opet si plakao. Njuškicom si kopao po vratima i svakog dana kad bismo došli doma i ti si radosno skakao na nas, njuškica bi ti bila krvava. Stavili smo spužvu na vrata ali nije pomoglo, do određenog doba kada nisi više plakao za nama nego samo tužno sjedio. Nakon dvije godine, zaboravili smo da si ikad skakao na nas ili na fotelju i kauč. Morali smo te nositi po stepenicama i većinu dana si spavao, a vani bi se jedva popiškio i nosili bismo te doma. Cijelo ovo ljeto ti si samo spavao i nisi mogao živjeti od vrućine. Cijelo vrijeme smo žalili što te nismo mogli uzeti još dok si bio mladi pas, jer si bio najslađe stvorenje na svijetu.
Dok smo se još dogovarali za različite mogućnosti studiranja, pitali smo se a kamo s tobom? a mama Mirta bi rekla da ti nećeš doživjeti jesen.
22.09. ove godine taman si dolazio sebi, jeo si paštetu i čak ponovno počeo hodati u šetnji, i opet smo te uzimali da spavaš s nama jer smo bili svjesni da nećeš još dugo živjeti, i progurao si se kroz rešetke na balkonu, iz tko zna kojeg razloga, i pao sa četvrtog kata u dvorište.
Tužni smo što si nas napustio, dragi Pasenko. Nedostaješ nam i svaki dan se nadam da ćeš se vratiti i da ću dizati tvoje malo tijelo u naručje, maziti tvoja mala staračka prsa i ljubiti lijepu lisičju glavicu. Nadam se da ti je lijepo tamo gdje se sada nalaziš, mada ti moram reći da ne vjerujem u strogost i izvjesnost vremena i nadam se da ćemo naći načina da te vratimo u mladost i da opet budeš s nama.
Do tada, uživaj u nebeskim prostranstvima, papaj kosti sa svim svojim zubima, ganjaj kujice i prolazi kroz sva otvorena vrata onog svijeta. Samo se čuvaj balkonskih ograda.. možda ćeš kroz jednu od njih pasti nazad u naš svijet patnje i boli.
Volimo te.

RIP Pasinki Dečko (1996-2011).

stigao je, stigao je. Rujan. :)
uskoro će štandovi biti bremeniti debeljuškastim narančastim plodovima, kao kad smo na crvenoj zemlji bivali svjedocima redovima i redovima publike u poljoprivrednom amfiteatru.
neću više druge okrivljavati za vlastiti neuspjeh.
neću više kukati i gubiti vrijeme.
također neću obraćati pažnju na vijesti.
podsjetnik - radi.

impending doom

ćutim miris mrkve.
Sjedim u uredu, klima i radio su uključeni, svjetlo je neugodno neprirodno i bavim se mišlju da ugasim radio.
Ustajem i sad ću to učiniti.
Ugasila sam radio i jedno svjetlo.
Jedino se još čuje klima.
Imam neodređeni osjećaj da će iz podruma prema meni zaploviti ružičasti pipci vanzemaljske hobotnice i krenuti me daviti a meni će pred očima ići članci o majkama i bebama sa fotografijama beba u bijelim dekicama iz časopisa iz 1987. Ribe plivaju u akvariju ništa ne sluteći.
Možda je vrijeme da se nešto dogodi.
Možda se cijelo vrijeme nešto događa. Možda se nešto događa cijelo vrijeme.
Ljudi većinu svojih života provode sa blokadom pred očima buljeći u svoje televizijske ekrane, ustaju, putuju neko vrijeme da bi buljili u monitore i onda putuju natrag, cijelo vrijeme misleći kako bi bilo zanimljivije da se njima događa nešto od toga što se događa na tim ekranima. A kad počnu razmišljati o unutarnjoj stražnjoj strani svoje glave, unutarnja stražnja strana njihove glave počne razmišljati o njima. Tu dolazi do pregorijevanja. Pregaranja? Sklanjanje.
Pik
I onda isponova gledaju u ekrane.
Ne obaziru se na hobotnicu čiji pipci marljivo rade iz stražnje unutarnje strane njihove glave. Cijelo ih vrijeme navodeći da skrenu desno i skrenu lijevo i da kupe meso ili čokoladu. Najčešće ne vole filmove o zombijima i ne zanimaju ih luđaci.
Pojela sam dva paketića krekera i voljela bih pojesti savijaču sa špinatom i sirom.
Onda se sjetim svih pasa i mačaka ovog svijeta koji su napušteni ili gladni ili još gore zarobljeni u nekim kutijama.
Cijelo čovječanstvo zaslužuje smrtttta. smrttta smrt i ja.
Još sat i petnaest minuta i onda ću ugasiti klimu, zaključati vrata i krenuti na autobusnu stanicu.
Na autobusnoj stanici neće biti nikoga osim mene, ceste, šipražja i sutona.
Prolazit će auti po magistrali a ja ću buljiti u mobitel i svoje noge.
Neću primijetiti da su auti minuli i da je šipražje nekako mirno.
Iznad mene osvanut će golemi crveni krug sa tamnijom točkom u sredini.
Kruh, pomislit ću, raža.
A tada se više ničeg neću sjećati.

a što kada shvatite da se osoba koju volite promijenila, ali nabolje? :)
možete se samo nadati da će vas i dalje voljeti.

trpamo si um štetnim stvarima pod geslom "sviđa mi se".
smislila sam kacigu čudnog oblika, ali gle, to je već smislio netko drugi.

Mislite li da je pošteno dezertirati kada se osoba koju ste voljeli promijeni?
Što kada vam se više ne sviđaju njihove izjave, ponašanje, interesi?
Iz svih tih razloga meni su propala prijateljstva.
A sada nešto drugo.
Emilio Salgari je pisao o mjestima koja nikad nije vidio. Može li se onda o tome pisati? I o nekom drugom vremenu u kojem nisi živio? Kako ćeš onda ubrati duh i osjećaj tog mjesta i vremena?
Onda nešto drugo.
Teta moje prijateljice iz osnovne je Nikita. Nikita cro dance zvijezda 90-ih. Kad mi je prvi put pričala o njoj, nacrtala je svoju tetu flomasterima. To je bio narnačasti čovječuljak u s&m crnoj opravici i čizmama sa platformom. Imala sam 10 godina.
Onda još nešto.
Kada sjediš u plićaku na plaži i grabiš kamenčiće dlanovima izgledaju kao podmorsko blago u milijunima boja, presvučeni magičnom i sjajnom opnom, i kad ih odneseš kući izgledaju kao obično kamenje.
Ne znam da li se more onda ljuti i da li ih trebam vratiti u more.
Onda, zašto se kukci presvlače? Neki imaju po dvije metamorfoze, neki po četiri. Da li ih to boli? Kako se osjećaju kad se začahure? Moram više pročitati o tome.
Nadalje, pričati sa nonićima koji su proživjeli Drugi svjetski rat jer neće još dugo živjeti a oni su jedina živuća ostavština tog odvratnog sranja.
Osim toga, smrt nije ono što bi nas trebalo zabrinjavati nego život.
Onda, u New Yorkeru ima neke lijepe odjeće ali je svi nose.
Biti uvijek dobar prema životinjama.

patchwork

upomoć, glas mi odlazi u penis.
Prsti na rukama su mi smežurani.
Doktorica kaže odi na godišnji ništa ti nije.
Ali doktorice to su očiti znaci problema sa štitnjačom!
Tražim probleme pete čakre i dobivam odgovor: posvetiti se zvanju za kojim čeznete. :D
Da li da idem na tu radionicu?
Hoće li mi čovjek popljuvati priče i govoriti kako bih trebala, a kako ne bih trebala pisati?
Ponos. Strah.
Milijuni sjebanih detalja u cijeloj mojoj osobi.
Nisam ni znala da toliko trebam raditi na sebi.
I što to znači zdravo.
Sad idem u dućan i osjećam se kao neka druga osoba. Skrpana od dijelova tuđih mozgova čije sam misli upravo pročitala.
Patchwork, to je slijedeća stvar.
Ali Olympia je vani, traka je na njoj, priča je poslana, a Ivor mi je napravio vlastitu sobu.
Sve je spremno za liječenje. :)

hidraulika i hidromehanika srca i krvožilnog sustava

Jučer sam dovršila s pisanjem otprilike 8 kartica teksta za natječaj za kratku priču. Osjećam se prilično dobro, ugrijano. Kao mršavi mačak koji je upravo oglodao kost. Možda. Žao mi je tog metaforičnog mačka kojeg sam sad izvukla za potrebe rečenice. Nikakvi gladni mačci se ne bi trebali koristiti za ljudske metafore.
U svakom slučaju, osjećam se dobro.
Bilo bi dobro pojesti i kolač od sira s jagodama i šlagom.
Birc blizu našeg stana poslužuje kolače. Istakli su u izlogu i papir na kojem piše da imaju i kolače s putrom.
Voljela bih nahraniti sve gladne životinje ovog svijeta.
Još mi ne ide dobro rekonvalescencija karme.
Ne znam kako se nositi sa krivnjom.
Samo je odjebi, kaže Bojan.
Treba pokušati.
Ivor kaže da mu se od svih mojih priča najviše sviđaju ove zadnje dvije. Ona sa mrtvacem u snijegu i ova koju sam jučer dovršila.
Kaže da sam naučila kontrolirati ludilo, dok je iz svih ostalih priča vidljivo da je ono kontroliralo mene.
Tako kaže Ivor.
Izvukla sam Olympiju iz prastare futrole i oboružala je novom trakom. Napisala sam samo jednu rečenicu ali ponovila sam je barem sedam puta dok svako slovo nije postalo vidljivo.
Po cijelom papiru razbacana je rečenica "ima li života u svemiru".
To je prilično glupa rečenica, uzevši u obzir čime se bavim ovih proteklih par godina.
Sa strane sam kliknula rubriku "gastro". Mislim da se osjećam poprilično bodro da takvo što napravim, jer dugo nisam kliknula nijednu rubriku sa strane.

dugo nisam swe ovako napila i još s ovako sovrim ljudina <3 korana i grga ovo je bez venzure kako vude tako vude.
živio
pričali smo o paklu kako je on smiješan itako smo pili masu šiva od 9ipo ppopodne i sad oni čejaju da im napravimo kauč u dnevno, a ja ovjde nepti pišem
ajajaj sijamsiki blizsnci
digo se nisam ovaskoanpsial
baš je super
ivor nešto rpida krv šiklja
dobro je
kaže dsje ane pustio
kenoo bmi peipe pirutz jrrjjr

stari ok-i stoje na polici kao
sablasni artefakti
čekam jesen a još mjesec dana
znojit će mi se lakti

sleepwalking past hope

jednom bila je rana jesen i bilo je sunčano i punih želuca smo podrigujući trčali na psihijatriju ja sam nosila svoje točkaste papuče a ti bedž od HIMa i tvoja majka i ja smo išle pit ona čaj od mente a ja neku kavu dok smo te čekale i kada si ti došao glupo si sjeo na stolicu tako da si prevrnuo i stolicu a skoro i stol i rekao si da je sad sve ok da si normalan i onda smo mi radili gomilu tosteva i gledali čovjeka slona i još svašta nešto zapravo ne znam što smo radili dok nismo imali playstation 2 možda si ti svirao bas a ja bila glupača u svakom slučaju sve se čini lijepim kad prođe mada tebi Zoloft nije baš romantičan a meni baš je i volim te zbog toga <3

I remember one time when we were abroad And I was laughing at a book I had bought You were standing against the hotel wall Frozen in an unknown thought...

Dok sam šetala Pasinkija (čitaj puštala da nizbrdo glavinja po pločniku <3 ) sjetila sam se kako smo Keksić i ja trčale na Ini cijelo ljeto 2004. Bilo je vruće, bili su ispiti, nismo išle nikamo nego mahnito učile i navečer od 22 do 23 trčale. I onda još neko vrijeme pričale, sjedeći na sredini Ininog igrališta, pod zvijezdama, na umjetnoj travici, u urbanom kvartu grada. Iz okolnih nebodera jeka bi nam donosila smijeh, svađe, kihanje, svršavanje.
Keksić se uglavnom nije žalila, više je nekako ratoborno iznosila činjenice. Kako još uvijek sanja o tom dečku i nekad mu piše poruke a on prodaje voće u Plodinama i ne želi biti s njom i kako još samo 4-5 ispita da prođe godinu i kakva joj je mama i kakva joj je sestra. Ja sam se žalila da se osjećam staro i mrtvo i da je sve nekad bilo bolje i da nema više metala nego je sve plastično i da me ništa ne veseli i još samo 4-5 ispita da se prođe godina.. ;) I tako svaku večer. 10 krugova po Ininom igralištu dok u glavi ponavljaš gradivo od tog dana.
Nedostaje mi Keksić. :) Ona je sad u Austriji i ne voli me. Nešto se dogodilo, ja ne znam točno što, i ona me više ne voli već par godina.
S druge strane, ja se oduvijek osjećam staro i mrtvo, bilo sa 12, bilo sa 21, bilo sa skoro 27 godina.
Za tjedan dana imat ću 27 godina.
Nemojte nikome reć.
Na jesen, ako sve prođe po planu, opet sam studentica.

precious.

Znaš, neizrecivo mi je žao.

Znam da kasnim jedno 11 godina, ali tako je. I nije prošlo baš puno dana da se nisam posramila sebe.
Posljednjih dana ćutim sve jaču materijalizaciju vlastite kukuljice, i samo čekam trenutak da se prebacim u kolovoz 2000. i ispravim cijelu stvar.
Znaš, mislim da nisam nikad plakala nad tim. Možda je sad trenutak.
Zašto sad? jer me prošlost sustiže, jednako stvarna kao sadašnji trenutak, i tuče me u čelo.
Bila sam glupa i sjebana. Mislila sam da ne može dobro završiti a ja nisam mogla podnijeti još jedan poraz.

Hvala ti za Učku i Škenderovog brata koji je kolicima izgazio borovnice.
Hvala ti za plažu i što si se trudio suspregnuti smijeh kad sam pjevala Garbage.
Hvala ti za ponoćni poziv iz Laškog, kad moja mama nije znala što reć na telefon.
Hvala ti što sam ti bila prva djevojka. :)

Hvala ti i molim te oprosti.

Nekad su stvari bile bolje i ja sam bila pametnija.

Danas sam htjela opisati jutro, koje je bilo mrko od nakovitlanih oblaka i vjetar je raznosio ljubičasto cvijeće sa mršavog stabla, i kako sam se ja osjećala kao da svaki čas, ukoliko stanem na vrhove svojih špičastih Dorothy cipelica, mogu dolebdjeti do ulaza ureda. Bila sam moćna kao malo tko. Kraljevičani ni ne slute u kako lijepim kulisama žive, i kako moćnu malu spodobu pozdravljaju jutrima, dok nose topli kruh iz pekare a ja mrkog pogleda i mumljavog pozdrava lebdim pored njih do svojeg ureda. Htjela sam još pisati o majčici Zmelji, pardon, Zemlji, i bratcu Vjetru, i trebalo je završiti podosta efektno, sa vilama, puči i određenon neugodnom toplinom, ali to čuvam za vrijeme bolje inspiracije.

Prije sam bila pametnija i znala sam ljepše pisat.
nadam se da je samo faza.

tiho bajka

čini mi se da neki ljudi imaju bezrezervnu podršku, od strane obitelji, prijatelja, osobe s kojom su u vezi i tako.
Kad Ivor spava, ja se osjećam kao Pale sam na svijetu.
Kao da su mi unutrašnji organi crni i ja ga tada želim buditi da potvrdi da je sve ok.
Kada Ivor spava, moja uobičajena komunikacija s ljudima se raspada kao neki glupi viseći most iz crtića.
Svi stoje u redu i bulje u mene s onim očetinama i govore da sam glupa. Riječi predavača zamiru u avanturističkoj muzici i pred očima mi se odvija priča o curi koju je svrbila koža. Svrbjela! Da,tako ju je jako svrbila da se nije mogla dovoljno očešat o štokove i kamenje i morala je ići kod tetovažera da joj istetovira cijela leđa u liku svetog Franje Asiškog u kričavim bojama. Neko je vrijeme to tako išlo i bilo dobro, ali jednog dana je sveti Franjo s njom započeo razgovor. Rekao joj je da je usamljen i da si mora istetovirati još nekog sveca ili životinju jer da nema s kime pričati. Nekad se ubacivao djevojci u razgovor s drugim ljudima pa su svi počeli misliti da je luda. Budio ju je noćima i pokušavajući se osloboditi s njezinih leđa da bi plesao bugi-vugi, skoro joj je počupao kožu sa kičme. Tako je cura potrošila svu svoju ušteđevinu da si na nadlaktici istetovira svetu Klaru i par vrabaca. E ali sad je sveta Klara htjela još nekoga da s njim, ili još bolje, s njom, može tračati svetog Franju. Djevojka se zadužila i istetovirala na drugu nadlakticu Bogorodicu. E sad Mariji je nedostajao sin, pa je Isus morao doć na srce. Isus je rekao da godina ima 365 dana, a svaki dan ima svoga sveca.
Uto je djevojka izgubila posao jer je netko od njezinih kožnih sustanara stalno galamio, i morala se svađati s njima. Tako je završila na ulici, ali je barem koža više nije svrbila.
Kad smo kod toga, ako u tijelu nema svjetla, jesu li organi crni?

selim se

going abroad.

Mislim, očito je da se nešto događa.
Paranoična sam.
mislim da mi svi nešto govore i rade iza leđa.
ne volim nikog, svi su mi grozni.
imam neki gorak okus u ustima.
i tako već neko vrijeme.
razmišljam što napraviti.

flinky ide u market

ne znam koji mi je kurac.
ljutim se na ljude jer se ne ponašaju kako ja mislim da je u redu.
nitko me ne razumije.
kažu šuti šuti šuti šuti
a meni bi baš bilo drago da mi netko kaže da prestanem srat po ljudima koji se ponašaju kao kreteni iz nekog valjanog razloga.
ne zato jer se to ne smije i jer nije kul.
nego zato što i ja radim nešto jednako loše.
osjećam se loše u ovoj situaciji.
on je gad prema ženama i samo bi jebavo i loko i majka ga hrani i oblači ali inače uopće nije takav a kad nije takav onda je super.
i bojim ga se.
i nije u redu da ja nešto kažem.
ako nešto poštujem kod svoje majke, to je onda sposobnost da me natjera na gađenje prema njezinoj snishodljivosti.
je li to uopće prava riječ?
u čemu je tu stvar?
zašto se ja ljutim?
zbog tog ljigavog osjećaja.
jer nešto nije u redu.
netko nekoga iskorištava a ovaj drugi to dopušta,
i zašto mi to smeta?
ne znam.
šuti šuti šuti šuti
I onda sam opet fan. gledam slike i mislim da sam ja barem tako kul
a ne mogu pisat jer me jebe ego.
najnapetiji triler je onaj sa ljudima koji uopće nisu ljudi i nema ni najmanje naznake da bi ti to mogao dokučit što bi oni mogli biti.
ne uzimam više očeve novce.
teška sam.
imam u kuhinji suđa od nedjelje.
žedna sam.
još mi ništa nije došlo s e-baya, je li se izgubilo?
da li se vama nekad dogodi da umjesto da napišete npr zato napišete taro jer ste pomakli ruku previše ulijevo?
i onda ove naše vijesti.
tko želi ujutro upalit komp i vidjet ko ima nove sise, s kim se jebe Severina i koliko je još para maznula Bianca Matković?
sjećate se onog
"tri noža u leđa
krv ti teče"
kako je to išlo?
to je bila najkul igra u mojem djetinjstvu. kolegica doktorica sa treninga mi je najdraža na svijetu jer je rekla da misli da je hermafrodit kad čita medicinske knjige.
a prije sam i za nju rekla ružno. a nije zaslužila. jer voli Dinamo. mislim.vidite kako sam zla?
zašto ne mogu samo prihvatiti ljude onakve kakvi jesu?
koji je meni kurac?

winter tales

Želim hodati cijelu noć.
Samo hodati. Kroz snijeg.
U bijeloj tišini.
Sa tisućama pahuljica koje padaju na mene.
Kao dobrodošli prijatelji.

Cijelog je dana nebo izgledalo neobično, nešto kao oblačno, ali drugačije.
Obećavajuće.
Cijelog dana ljudi su, žureći, pogledavali u nebo, kimali glavama prekrivenima kapama, izmjenjivali poglede negodovanja. Sami i ja skrivali smo se iza svojih utvrda od monitora, tu i tamo provirujući, da bismo izmijenili srdačan poziv na marendu, izraze sućuti povodom kihanja, i pokoji slučajni, neugodan pogled.
Ja cijeli dan nisam radio ništa.
Gledao sam bicikle na internetu. Čitao neki forum o mačkama. Svakih par sekundi provjerio mail, da vidim nije li mi netko lajkao status.
Zazvonio bi telefon.
- Kirppacom, izvolite?
napol slušam glas sa druge strane linije dok mišem skrolam dolje niz bicikle.
- Da, molim vas, imam opremu vrijednosti od..
Ovo nije loš model. I ne košta previše.
Sami ustaje, ide pojesti sendvič sa koljenicom.
Sumnjam da mu majka još uvijek radi sendviče.
Hej, ima li Sami uopće curu?
Ne bih ga to smio pitati.

Ustajem iz anatomske stolice. U ovom uredu sve je tako fino. Tako ispravno.
Prilazim prozoru. Ljudi užurbano hodaju, na njihovim kaputima i kapama sjaje bijele čestice. Vidim ih!
Snijeg!

Želim hodati cijelu noć.
Da mi noge propadaju do koljena u snijeg. Da ga razmičem rukama, zgrćem u svoje dlanove.
Da svaki korak otpusti jedan grijeh. Da svaka pahulja na mojem licu opere po jednu ružnu riječ.
Želim hodati u bijeloj tišini.
Gdje nema ljudi.

I kada ova svjetlucava bjelina, poslana kao čudo od Boga, rastopi sve što je bilo crno u mojim plućima, tada ću možda, sretan kao dijete, smijući se, pasti u snijeg.
Gledati tisuće bijelih pahulja kako padaju na mene.
Kao dobrodošli prijatelji.
I možda samo malo, nakratko zaklopiti oči.


("Pronađeno je tijelo D.M. (26) nestalog u noći sa četvrtka na petak. Nakon dvodnevne potrage služba gorskog spašavanja pronašla je tijelo nestalog muškarca..")